Napisao: Luka Lasović
frizerski majstor

Potpuni fjasko! Tako bih, najkraće, mogao opisati svoje prvo, a kako se vrlo brzo pokazalo, i posljednje natjecanje. Da sam svoju buduću karijeru ravnao prema osvojenom mjestu, a čvrsto sam se držao samoga kraja, vjerojatno danas ne bih držao škare u rukama.

Moj je model iz neobjašnjivih razloga kasnio, činilo mi se pravim umijećem oprati kosu, a zamišljena je frizura pod svjetlom reflektora gubila svaku formu. Svo se moje, do tada stečeno znanje, zaplelo u neposlušne pramenove.

Odluka da se više nikada ne pojavim među kandidatima frizerskih natjecanja bila je čvrsta, no to nipošto nije značilo odustajanje od javnih nastupa. Pozornica i publika nisu, naime, bili razlog mog neuspjeha. Dapače, upravo je kontakt s publikom bilo ono jedino što mi se svidjelo. No, imperativ pobjede, da se poslužim sportskim rječnikom, odnosno vlastita očekivanja, koja je okolina dodatno podgrijavala, stvorila su prevelik pritisak.

Naša frizerska natjecanja, bez obzira na kojoj se razini održavala, često imaju karakter lokalnih izbora za miss. Pobjednica se zna unaprijed, ocjenjivački sud čine "uglednici" svih vrsta, a istinska ljepota neke od kandidatkinja prolazi potpuno nezapaženo pod koprenom tapirane frizure, nenosivih haljina i nemuštih odgovora na ambiciozna pitanja poput: Je li moguć mir u svijetu? Takvo natjecanje malo kome može biti poticajem!

Među priznanjima koje ste ikad dobili, zasigurno najviše cijenite pohvale vlastite struke. Pa ipak, može li se cjelokupan stilistički rad, tijekom nekoliko mjeseci ili godine, ocijeniti na osnovu jedne ili dviju frizura s natjecanja? Sumnjam! Kvaliteta bi se, držim, morala mjeriti kontinuirano. Salonska svakodnevnica koju čine više ili manje zadovoljne klijentice, mini revije, fotografsko-modni pokušaji, demonstratorski rad; sve su to elementi koji bi trebali sačinjavati ocjenu naj-stilista godine.

Na tragu je takve zamisli i izbor za naj-frizera koji bi uskoro mogla pokrenuti vaša KF revija. "Frizerske patrole" obilazile bi salone, dobre i loše primjere bilježilo bi oko foto-aparata, pohvale ili pokude klijenata činile bi dio završne ocjene, općeg dojma. Evo, stoga, i moga poziva da se odazovete ovom maratonskom frizerskom natjecanju koje će, osim brzine, nagraditi i izdržljivost, postojanost Vaše kvalitete.

Ipak, bez obzira što poznajem mnoge uspješne frizere stiliste koji se baš nikada nisu okušali na nekome natjecanju, bez obzira što se moje ime gotovo dva desetljeća ne može vidjeti na "listi kandidata", frizerska nadmetanja imaju i dobre strane. Mlade ljude treba naučiti na susrete s publikom kako bi jednom, osim završenih frizura, mogli prodavati i prenositi znanja o vlastitoj vještini. Pri tome ih ne bi trebalo gušiti čvrsto zadanim okvirima poput coctail ili večernje frizure. Sloboda kreacije, temeljena na dobrom poznavanju osnova zanata – tako bi, držim, trebao izgledati frizerski zadatak. Drugo, natjecanja su u Milanu ili Londonu tek povod za frizerska okupljanja: za demonstracije novih tehnika i stilova, revije koje diktiraju trendove sezone, prezentacije kozmetičkih linija i preparata.

U nas, čini se, struka i business često idu u potpuno suprotnim smjerovima. Direktna je posljedica takvog pristupa kreativna depresija, rutinirano šišanje koje uvijek može dobiti prolaznu, ali ne i odličnu ocjenu.Takva zanatska učmalost, jednoznačnost pristupa, daleko je od otvorenosti i snage mašte koja vodi uspješne.

Bez obzira na izvrsne predispozicije, zapažene estetske tvorbe nastaju jedino uz snažnu motivaciju. A nju će malo tko naći na natjecanjima kakvima smo naviknuti, ona pobuđuju tek želju sažetu u: veni, vidi i zbriši što prije! Motivacija o kojoj govorim iščitava se sa do perfekcije dovedenih naslovnica čiji styling potpisuju Toni&Guy i njima slični, iščitava se s lica zadovoljnih klijenata susjednog salona, pronalazi se u nama samima.

[Na vrh stranice]