Gljivice su biljkama slični organizmi (iako bez fotosinteze), upućeni na organski materijal, a u prirodi su rašireni kao saprofiti. Od približno 100.000 vrsta gljivica samo ih je, otprilike, 100 humano-patogenih.

Velike gljivice mogu biti sastavni dio normalne flore čovjeka (npr. Candida albicans u usnoj šupljini, želučano-crijevnom traktu).
Većinom se gljivice dobivaju zarazom od čovjeka, životinja ili biljaka. Mogu izazvati kronične promjene na koži, a da se pritom ne pokažu znakovi bolesti (npr. Candida albicans na čiru, dermatofiti na noktima na kojima je došlo do promjene u rastu).

Rast i razmnožavanje gljivica mogu uslijediti ekstra ili intracelularno ili dijeljenjem hifa i stvaranjem micelija (npr. končaste gljivice) ili izdancima pojedinih stanica i stvaranjem kolonija. Velike gljivice stvaraju se na oba načina (npr. kvaščeve gljivice).
Pojava gljivičnih oboljenja je u porastu, a čini se da je tome uzrok česta uporaba lijekova, prije svega antibiotika, kortizona i kontracepcijskih tableta. Hormoni iz tih tableta kao nuspojavu izazivaju promjenu sluzokože, tako da Candida može obilno rasti.

Za kožu patogene gljivice obilno su prisutne u prirodi, na tlu gdje se spore pomiješaju s prašinom. Posebno su velika infekcijska žarišta garderobe, bazeni, sportske hale i vojarne.
Gljivice se mogu prenijeti i od životinja. Najčešći su izvor zaraze mačke, zamorci, patuljasti zečevi, hrčak i jež. Kod mačaka lutalica raširena je mikrosporija - zarazna bolest s upalnim reakcijama na vlasištu glave.
Mikoze nastaju također iznutra, širenjem preko limfnog sustava i krvotoka u subcutis i cutis te se kao kolonije uzročnika rasprostiru u organizmu. Primarno se gljivice nalaze u dišnim organima i probavnom sustavu, većinom nakon udisanja uzročnika koji se nalaze na tlu, ili se u ptičjem izmetu razvija i također dospijeva u prašinu, koja se nalazi u zraku.
Tada se govori o generaliziranim mikozama.
U posljednje vrijeme bilo je dosta smrtnih slučajeva oboljelih od AIDS-a, koji su oboljeli i od kriptokokoze (uzročnik su micete kojih ima na tlu, na biljkama i na koži životinja). Riječ je, ponajprije, o mikozi središnjega živčanog sustava, koji se nakon udisanja uzročnika preko pluća dalje širi krvotokom i stvara žarišta u plućima i na koži.

Oštećenja tkiva uslijede većinom kroz lokalnu razgradnju organskih supstancija pomoću odgovarajućih gljivičnih enzima, rjeđe su alergijske reakcije (Mykide, Mykollergoze), vrlo rijetko nastane oštećenje stvaranjem toksina kod određenih gljivica nastalih od plijesni (Mykotoxikoze).

Gljivične infekcije izazivaju gljivice patogene za kožu: dermatofiti, kvaščeve gljivice i mykotoxikoze.
Mogu se pojaviti na različitim dijelovima kože:
• površinske mikoze (epiderma, nokat, kosa)
• dubinske kožne mikoze (dermis odnosno subcutis)
• sistemske mikoze

Navodimo neke primjere mikoza koje se mogu najčešće vidjeti u kozmetičkim i frizerskim salonima, te kod pedikera.
TINEA CUTIS je primjer epidermalne dermatofitne infekcije. Dermatofiti su keratinofili i zahvaćaju keratin epidermu (Epidermomycoze) (sl. 1 i 2), keratin noktiju (Onychomycoze) (sl. 3, 4, 5, 6 i 7) i keratin kose (Trichomycoze) (sl. 8 i 9).
Na noktima su moguće komplikacije: urastanje noktiju, bakterijska infekcija i povećana granulacija.
Trichomycoze se mogu prenijeti s oboljelih životinja. Javlja se crvenilo različitog intenziteta i ljuskavost kože s folikularnim pastulamatulama, nedostatkom kose, razvija se specifičan miris, a kasnije može doći i do alopecije (sl. 9).
DIJAGNOZA - Važna je klinička slika (rjeđe se traži histološki nalaz nativni), preparat, kultura itd.

O terapiji pročitajte u nastavku priloga!

Napisala: Ljubica Miloš prof.
fitoterapeutkinja i kozmetičarka
tel: 01 2047 891

[Na vrh stranice]